Tamo gdje su dva duboka klanca - Velika i Mala Paklenica - zarezala u tijelo planine i gdje su očuvani jedini veći šumski kompleksi na primorskoj strani Velebita, osnovan je 1949. god. Nacionalni park "Paklenica". Njegova površina nije velika - 36,5 kilometara kvadratnih.

Najatraktivniji dio Nacionalnog parka svakako su orijaški klanci Velike i Male Paklenice. Zemlja je "nedavno" prošla kroz ledeno doba ili razdoblje glacijacije. Tada je raspadanje stijena bilo jače, a u vapnencu još nije bio razvijen sustav podzemnih pukotina. Uz to ne bijaše ni šuma koje bi usporavale i ublažavale površinsko otjecanje i eroziju. Zbog množine kršja i ostalog trošnog materijala erozivna snaga vode bila je velika, pa su se potoci - jedini na pomorskoj strani Velebita - uspjeli probiti do mora i usjeći dva duboka kanjona. Danas voda žubori samo u tim, gornjim tokovima. Što bliže obali, potočna korita su sve više u vapnencima i voda se gubi u bezbrojnim pukotinama karbonatnog podzemlja. Veći dio Nacionalnog parka pripada slivu Velike Paklenice. Opisani klanac dug je 2,5 km i poprečan je na pružanje planine. Ta 400 m visoka stijena ujedno je i najpoznatija alpinistička točka u Hrvatskoj. Mala Paklenica je nešto skromnijih dimenzija jer je i bujica slabija. Nešto uzvodnije od klanca, na koti 484, Maloj Paklenici pridružuje se pritok Orljača.

Cijeli sliv Male Paklenice teže je pristupačan i slabije posjećen, pa je i za budućnost zacrtan kao "zona divljine". Od nekoliko većih speleoloških objekata u Nacionalnom parku najljepši je Manita peć u donjem dijelu Velike Paklenice. Ulaz u spilju ujedno je i ljep vidikovac, a u neposrednom susjedstvu je poput tornja visoka i vitka stijena Zub ili Maniti kuk.